(Ne)vidljive opasnosti društvenih mreža

08 Dec 2022

Opasne navike

Poštovani čitaoče, kroz ovaj tekst pokušaću da se osvrnem na veoma ozbiljne probleme koji su sve prisutniji na društvenim mrežama. Pretpostavljam da ih često koristiš? Koliko često sebi postavljaš pitanje da li vrijeme koje za njih utrošim možeš bolje iskoristiti? Meni se ova pitanja često motaju po glavi. Da li ti dolazi misao da ćeš obrisati sve društvene mreže, a onda na to zaboraviš kao da se toga nisi nikad sjetio. Šta se krije iza toga, da li si se nekad zapitao? Pomisliš, pojaviće se neka zanimljiva vijest, ja je neću vidjeti. Možda me neko od prijatelja kontaktira, a ja mu ne odgovorim ni nakon pola sata. Ljutiće se. Oće li stvarno? Ili te nešto iznutra izaziva da tako razmišljaš?

Da li si gledao film Socijalna dilema? Ako nisi, pogledaj jer će ti pomoći da lakše doneseš neke odluke o kojima ću pisati. Ako jesi, da li si možda ti onaj glavni lik iz filma? Šta misliš, imaš li snage i volje da se izboriš sa nevidljivim iza ekrana? Postaviš li sebi nekad pitanja zašto listaš objave na Instagramu? Pola sata, sat, dva sata, tri sata? Kako si se osjećao kad si uvidio koliko vremena si nepovratno potrošio u ne tako smislenom listanju? Uočavaš li besmislenost i opasnost u tome? Da li je za tebe stvarno nebitno da si potrošio dva sata listajući o tome ko je bio na skijanju, plivanju, na večeri? Vrlo je bitno da li je Marko Marković bio u posjeti Madagaskaru, zar ne? Pa onda još sat pred spavanje. Vjerujem da te to mnogo ne zanima, ali opet listaš. Da li gledaš one jako ‘poučne’, kratke, Reels snimke ili TikToku? Zašto ne upališ umjesto toga neki kratki edukativni video? Predug je, nije zanimljiv, nemam vremena za to, kažeš sebi. Ako redovno koristiš društvene mreže ti trošiš bar tri sata od šesnaest sati, kada si fizički budan, na listanje objava. To radiš gotovo svakog dana. Onda ti trošiš oko dvadeset sati nedeljno, više od osamdeset sati mjesečno, i pazi sada, skoro hiljadu sati godišnje! Vidimo li kakvu štetu pravimo sebi? Da li da sve to zanemarimo, i pravimo se slijepi nad ovim podacima? Ajde sada da probamo da izračunamo koliko knjiga se može pročitati za hiljadu sati godišnje. Ako neko čita dvadesetak stranica u satu, zar nije to dvadeset hiljada stranica godišnje? Uh, kada ovo pišem i ja se čudim do kakvog broja smo došli. Pa to je čak sto knjiga od po dvjesta stranica! Sjeti se svog izgovora. Nemam vremena, dan je kratak da bih sve mogao da postignem što želim postići. Istina, vjerovatno jeste kratak, posebno u ovom vremenu velikih brzina. Ali odvikavanjem od nekih navika svako od nas vrijeme može malo smislenije koristiti. Moramo biti malo i pesimisti ili možda realisti. Nije lako, iznenada, bez postepenih promjena, procesa, discipline, sprovesti ovako drastičan zaokret. Da li ćes stvarno tri sata koje koristiš za društvene mreže pretvoriti u tri sata korisnih i smislenih aktivnosti za tvoj život? Vjerovatno ne u punom kapacitetu. Probaj da budeš iskreniji prema sebi. Bude svjesniji u šta ulažeš svoje vrijeme!

Ja sam pokušao, kao i mnogi, sa različitim pristupima i uspjesima. Mislim da je ključna greška krenuti drastičnim koracima, kao što je nagli prekid korišćenja svih društvenih mreža. Zar nije slično i sa dijetom? Kreneš naglo, postigneš rezultat. Nakon određenog vremena od zavšetka dijete budeš još deblji. Zašto? Izgubi se motivacija, volja, odluta pažnja. To bi trebao da bude postepen proces, zar ne? Ja nisam bio nikad neki poseban zavisnik od društvenih mreža ali kada sam uočio da nekad i do 3 sata provedem na ekranu telefona, to me razbudilo, osvijestilo. Za sada sam uspio da prepolovim vrijeme koje provodim na društvenim mrežama i iskoristim ga u smislenije aktivnosti. Čitanje, istraživanje, dublje razmišljanje, kurs španskog jezika, osama. Vratimo se jedan korak nazad, u analizu ekrana našeg telefona koji svakodnevno posmatramo. Ne treba imati ni neki veliki strah od tog ekrana, ali trebamo biti budni, odnosno svjesni njegovih opasnosti. Mada trebamo biti svjesni i benefita. Ne treba sve posmatrati ni tako strašno i negativno. Ja sam se ipak fokusirao više na ono negativno da bih te malo razbudio, a i sebe u trenucima dok ovo pišem. Zar ekran nije primjer ledenog brijega? To je veoma upečatljivo opisano u filmu Socijalna dilema koji već ranije pomenuh. Moram ga isticati zbog njegovog značaja za tebe. Zar se iza tog ekrana (ledenog brijega), ne kriju neki od najtalentovanijih istraživača, biznismena? Njihov cilj je da te zalijepe uz ekran što duže. Nekim naučnicima je to lični izazov, jer sebi dokazaju da mogu kontrolisati ljudsko ponašanje. Vjerujem da osjećaju neku vrstu moći ili nadmoći. Biznismen te drži uz ekran što duže jer što si ti više povezan sa ekranom, on ima veću finansijsku korist od tebe. Svaka reklama koju ti pogledaš za njega je profit. Budi svjestan da se ti sam ne boriš protiv ekrana, nego protiv velikog broja veoma uspješnih naučnika, programera, biznismena. Ti si sam protiv svih njih? Da li ih možeš pobijediti? Zar to nije vrlo teška i izazovna borba? Jedan protiv sto, ili možda jedan protiv hiljadu.

Neću ulaziti duboko u to koliko je vještačka inteligencija, koja prati tvoje aktivnosti, sposobna da te kontroliše i tobom manipuliše. Često te poznaje bolje nego što ti poznaješ sebe. To danas nije toliko ni teško jer mi mislimo da sve bolje poznajemo sebe, a zar nije suprotno? Zar nas sva tehnologija ne odvraća od toga, otežava nam da upoznamo sebe? Onda joj i nije ni toliko teško da te savlada. Ovo nije kritika tehnologije, ovo je kritika meni i tebi koji je koristimo tako da ona upravlja nama, a ne mi njom. Dok god mi upravljamo njom raspolagaćemo brojnim benefitima koje nam pruža. Budi svjestan toga, neka ti to bude uvijek u mislima. Zašto sada ne uzmeš telefon i pogledaš koliko vremena trošiš za društvene mreže? Da li si iznenađen. Ja sam bio i to prilično.

Drugi dio - opasna riječ

Moram ti poslati još jednu poruku koji želim da osjetiš, analiziraš i budeš je svjestan. Da li koristiš aplikaciju Facebook i koliko čitaš komentare na ovoj platformi? Možda je i ne koristiš jer više nije u trendu (to me raduje). Da li čitaš ili možda postavljaš komentare na portalima? Uočavaš li nešto upečatljivo? Izazivaju li te neki komentari da i ti iznosiš svoj stav, da uđeš u raspravu? Čini li ti se da razne objave koje pratiš na društvenim mrežama mijenjaju tvoju prirodu? Uočavamo li nevjerovatan broj uvrjedljivih komentara koji se tu javljaju, a što dosta zabrinjava je što dosta tih komentara ostaje trajno vidljivo. Neko će možda reći da je to sloboda govora, da svako ima pravo da iznosi svoje mišljenje bez toga oće li za njega preuzeti neku odgovornost. Šta kad takvi komentari krenu da se sele u realnost? Da li se brka realno i virtuelno? Da li je to što sam tamo iznio potpuno odvojeno od onoga što sprovodim u realnom okruženju? Zašto neko ko ne smije da iznese nešto javno, to iznosi virtuelno i to tako vješto? Zašto neko nije ista osoba u realnosti i virtuealno? Zar ne bi trebalo da se virtuelno integriše u realno? Puno teških pitanja. Ovim porukama ti skrećem pažnju na nevjerovatno prisutnu mržnju i negativne emocije koje su jako rasprostranjene u komentarima na portalima, a tu se posebno ističe Facebook. Moje mišljenje je da se kroz Facebook platformu širi nevjerovatan stepen negativnosti koji se vrlo slabo kontroliše. Jedno istraživanje (izvor) koje je rađeno u Americi opisaju drastičan rast polarizacije u stavovima među glasačima republikacana i demokrata. Taj rascjep postaje sve očigledniji od trenutna pojave i razvoja društvenih mreža. Korelacija ne izgleda da je slučajna već prilično jasna. Rast broja korisnika na društvenim mrežama i razvoj ovih platformi doveo je do rasta polarizacije u društvu u SAD. Kada bismo sproveli slično istraživanje u našem regionu pretpostavljam da bi zaključci bili slično. Danas je moguće iznositi gotovo bilo šta, vrijeđati po bilo kom osnovi i na kraju ništa. Ali zar to ne ostavlja posledice? Zar ne transformiše neke slabije persone? Osjećam se jako iziritirano kada vidim šta je sve dostupno korisnicima ove platforme kada otvorim komentare. U ovom dijelu ne želim govoriti i o reakcijama koje se ostavljaju na komentare i vijesti i o lažnim vijestima. Koliko su tek ovi problemi opasani, i koliko je slaba zaštita uskoro ćemo saznati, a već i danas po malo saznajemo.

Pa šta da radimo? Koje je rješenje, ima li ga uopšte? Ja to ne znam ali pokušavam da budem toga svjestan. Možda smo već izgubili, a da to još ne uočavamo. Možda sam previše subjektivan, pesimističan. Možda se uošte ne slažeš sa ovim što sam pisao.

Zaključak

Kako je digitalna antropologija prilično mlada oblast, mislim da upravo serija “Black Mirror”, film “Social Dilemma” zajedno sa knjigom “Digital anthropology” i još mnogim sadržajima sličnog tipa doprinose da bolje razumijemo prirodu čovjeka u relaciji sa mašinom. Jasno je koliko je ovo izazovno, i da će razumijevanje ovih veza drastično uticati no mijenjanje ljudske prirode, kulture, i sve što prati ove pojmove. Kako nam je danas sve više važna filozofija, tako nam postaje sve važnija i antropologija, koja treba da nam velikom dijelom pomogne u prevazilaženju savremenih poteškoća. Možemo li da vidimo koliko je antropologija, filozofija i etika bitna u spajanju virtuelnog i stvarnog svijeta? Informatika, posebno vještačka inteligencija, vapi za antropologijom, filozofijom, etikom. Da li se, ako si informatičar, trudimo da razvijamo alate za stvaranje benefita kod ljudi? Ili to (skoro) svi radi stvaranja što većeg profita? Našem savremenom društvu nikad više nije nedostajalo filozofije. Nema je dovoljno. Ko je kriv? Možda smo i mi informatičari krivi za to. Ulazimo previše u tehničke detalje, zanatski radimo ono što se od nas traži, a suština se ne analizira. Ne analizira se da li će to što pravim donijeti benefite društvu, pojedincu, već je fokus preusmjeren na ispunjenju funkcionalnih zahtjeva. Što kvalitetnije i brže ispuniti zadate ciljeve. Možda trebamo razmisliti kako da pomognemo mladima, studentima, filozofiji, podsticaj za stvaranje humanijeg društva. Tehnologija je dobar sluga, ali loš gospodar. Toga trebamo biti bar malo svijesniji.